Novi Sad
1.
Šetajući se po gradu, osmatram promene: u poslednje vreme gradi se sve više kuća u južnoameričkom stilu, zamišljam Markeza, kako u nekoj od tih kuća silazi polako stepeništem, sa šeširom od belog, sirovog platna na glavi, sa žutom ružom u ruci; pročelje kuće počiva na nizu, po sredini nešto zadebljanih, okruglih stubova, pretpostavljam da stubići istog tipa čine i ogradu, gore na terasi, Markez bi stajao tamo, laktom oslonjen na mermerni parapet i posmatrao kako se pod njim stubovi zaobljavaju, gledao kako se pored njega vijugavo penje svetlozelenim mrljama oplemenjeni bršljan, možda će njegova, poput devojačkih gležnjeva vitka grana iznedriti cvet dok bude dosegla sobu usnule Tronoružice visoko, gore u kuli; u modi su kupole od žutog bakra, izgledaju privlačno poput kandirane maraske na torti presvučenom slatkim vrhnjem, oduvek sam sanjario o tome da živim u jednoj takvoj polukružnoj sobi kakva se u visini prvog sprata uzdiže iznad ulice Kralja Petra, odande bih posmatrao krov autobusa na liniji za Detelinaru, jer sa njim putujem svakoga dana na posao, zatim pešice kući, jer je tako udobnije; čista Vizantija, čitave ulice kuća kao da su upravo izašle iz Šeherezadinih bajki, a iz čangrizavih priča bakalina sa ugla moguće je saznati po cenu koliko kilograma, na ratištima opljačkanog zlata, ili cisterni švercovanog benzina je podignuta ova ili ona, mermernim stubištima ukrašena, sigurnosnim kamerama snabdevena porodična vila, i od čega su kupljene skupocene bunde njihovih gospodarica; njihove vlasnike, pak, moguće je lako prepoznati po jarko ljubičastim pantalonama i jorgovan-plavetnim svilenim košuljama, sako je najčešće u jednoj od prelaznih nijansi ove boje; jarka ljubičasta me inače podseća na groblje, jer kod kuće u bašti imali smo dalije baš ove boje, nosili smo ih na groblje, imale su vrlo karakterističan miris, isti taj opori miris sam osetio prolazeći grbljem, tim putem je, u vazdušnoj liniji, centar grada najbliži; kako je dospelo ovamo ovo, poput dečjeg igrališta maleno groblje?, čudio sam se rasejano, kada sam ga prvi put ugledao, ali mogao sam i drugačije da postavim pitanje, kako je grad dospeo oko groblja, jer to se nije tako davno desilo, budući da je većina grobova još brižno negovana, ništa nije bilo tako davno, sva ova lica stupila su u red mojih poznanika, na godišnjicu smrti njihovi bližnji donose im ponude, jabuke i hleb; prošlo je izvesno vreme dok mi se otkrila tajna: a trebalo je samo da pročitam mesec i dan smrti, volim srećne upokojene koji svake godine, na godišnjicu svoje smrti, izlaze da pojedu krišku hleba, jabuku, ovde, u srcu grada, gde su živeli; sve dok su mogli da me vide, jer jednoga dana su izgubili sjaj svojih očiju, njihova lica su postala bezizražajna, išao sam od spomenika do spomenika, davnašnji nepoznati ljudi bili su beživotni, toliko da nisu mogli ni da budu beživotniji, na mestu njihovih očiju na porcelanu zjapile su tamne rupe, upornom doslednošću su istovremeno oslepljeni, samo s ovakvim, grubo izdubljenim rupama moguće je zuriti u večnost; i dok sam žurno grabio kući, spuštala se gusta magla, no učinilo mi se da neki čovek izmiče prema bagremovima, sa čekićem u jednoj, i s povećim ekserom u drugoj ruci.
2.
Šljapkao sam dlanovima po vlažnom kamenu, kad god bih se izmakao iz njihovog vidokruga, spustio bih se na tlo i vukao se četvoronoške, iz inata, jako mi je prijalo da srknem koji gutljaj iz barice, uvek bih osetio žeđ u blizini vode, kasno sam prohodao, ove scene nisu iskrsavale u hronološkom redu, pa kako sam kasnije ispunio prvi formular za ličnu kartu, zašto mi je krv navrla na nos kada sam prvi put rešio da budem smeo, osetio sam zaboravljene mirise, iz ormana se promoliše stare fotografije, nisam to sve ja!, nekada sam ih davno sakrio među peškire, pojaviše se i psi iz tamne senke drveća, svi su, jedan po jedan, završili pod točkovima automobila, drška ašova nažuljala je dlanove, pukli su vodeni plikovi, mutna tečnost je iscurela, osećao sam na dlanu sa morskog žala donete kamenčiće, čuo sam štropot kiše na limenom simsu, i nisam bio u stanju da ponovim, mada su mi i šaputali, gužvao sam papirić u ruci, nisam moga da se setim ničega u vezi sa tim tezama, ali pojaviše se putokazi, svetlo sive uniforme, prežvakane žvakaće gume i bioskopske ulaznice, jer hteo sam da vidim onog koji nisam, iskrnuše potom na velikom odmoru iskrivljene aluminijumska kašičice, koštice od višanja, ne znam zašto baš ove stvari, naprosto je toliko trajalo, tačnije onoliko, koliko je trebalo da raširim ruke, vazduh se predamnom proredio, duboko sam ga, i s naporom, udahnuo, čitav dotadašnji život mi se, poput udarca razvukao posred leđa, praćen zvučnim efektom nalik na fijuk biča, ili leskovog pruta, kao da su sa jedne filmske trake poispadale nasumice izabrane kockice, čovek bi pomislio da mu u takvim prilikama iskrsavaju slike sudbonosnih momenata, naprotiv, reč je o tome da su trenutak činili ti i takvi prizori, i za taj sićušni delić vremena ja sam kao sa nekakve distance, izvana video sebe, jer to je samo u ovakvim situacijama moguće, nisam to ja skočio, već neko drugi, otpozadi vidim svoju glavu, kosa mi je na temenu bila neravnomerno ošišana, fizer je samo smandrljao šišanje, bilo je dovoljno da ličim samo u glavnim crtama, i samo na nekoliko trenutaka, da budem neko drugi, da obučem njegovu odeću, da ponovim njegov pokret ruke, kao da mu se zglob iščašio, a potom može da usledi pad, neponovljiv, sve do sjajne površine ulogu diktiraju nagoni, glumac, naravno, takođe posve izvan ove slike, ali posve drugačije vidi sebe, stojeći pored kamermana gleda kako skačem u vodu, pri tom odmahuje glavom, umro bi kada bi on morao da skoči, a ja sam se navikao na to da me uvek pozivaju da umrem umesto drugih, na kraju i porazgovaramo o tome, kako je bilo, ne sa glumcima, oni pojma nemaju kako to izgleda.
3.
I bi naglo svetlost, stigoh do blago elastičnog zida, dodirom je podsećao na hrapavu zidnu tapetu sa reljefnom mustrom granja i lišća, ispipavajući dalje osetih pod dlanom da je debljina unutrašnjeg sloja prilično nejednaka, iza njega sam slutio kao kost tvrdu šupljinu koja je držala okruglu halu, njeni nebesko-plavi vitražni prozori bili su sačinjeni od trouglastih staklenih elemenata, pod dejstvom svetlosti zidovi su uskoro počeli da se znoje, u jednom kutku nastao je uskoro mali potok, tiho žuboreći nestao je u nepoznatom pravcu, ne znam na koju stranu, jer bio je pokriven gustom zavesom korioideje, a postojao je i jedan unutrašnji omotač na sredini, postavljena na dva stuba, posve proziran, poput kristalnih kugli proročica, bilo je moguće razlikovati u njemu jadan na drugi staložene slojeve, kao godove na presečenom stablu, samo što je ovde sve bilo trodimenzionalno, sferično, kao da je nepoznato jezgro iz samoga sebe iznojalo svih deset slojeva, kao što u školjci oko zrna peska nastaje biser, samo što je ova sedefasta masa bila meka, pihtijasta, na njenoj površini bila je uočljiva neka nepravilnost, neobična mrlja u svetlijim i tamnijim nijansama narandžaste boje, skinuo sam kaput, prekrio ga, od tog trenutka nisam video ništa.
4.
Dvadeset godina živim u ovom gradu, i sve do sada nisam primetio ovaj spomenik, premda sam svakodnevno prolazio pored njega, u odlasku i povratku, između geološkog zavoda i osarijuma, trg je pokriven pravilnim, šestougaonim kamenim pločama, pre podne je odjekivao od graje agresivnih prodavaca, posle podne bi ga zaposeli golubovi, obično sam u isti čas prolazio trgom, često bi me početak zvonjave sa obližnjih crkvenih tornjeva zatekao baš u trenutku kada bih se našao na samom njegovom središtu, u jednom takvom trenutku primetio sam da kip liči na mene, nemam pojma koga je predstavljao, plavi prelivi su posve onemogućili identifikaciju crte lica, uzalud bih prelistavao istorijske čitanke i tražio ih na ikonama, polako sam obišao postament, ali na bakarnoj ploči bio je ispisan samo jedan citat, po svemu sudeći istrgnuti stihovi iz neke pesme koji su, u rimovanoj formi, govorili o tome da ćemo jednom svi biti suočeni, ali sa čim ili sa kim, upitao bih iz istih stopa, međutim, nisam imao koga, možda sa samima sobom, ovakvi citati po pravilu teže da kažu nešto krupno, dok uistinu jedva da i znače nešto, ne pružaju nikakva objašnjenja, nisam ni posle mogao da shvatim, zašto imam osećaj da ovaj, od golubova obilato posrani kip liči na mene, ipak, po čemu bi mogao da liči, kada su crte njegovog lica praktično neprepoznatljive, možda po tome što izražava nekakav gest, razmišljao sam već kod kuće ispred ogledala, sutradan sam ga ponovo osmotrio, i pri tom otkrio njegovu senku na pločniku, sada će se odmah ispostaviti, da li ću moći da ga identifikujem, međutim, s ne malim razočarenjem morao sam da odustanem, jer je senka u kasno popodnevnim satima već bila suviše izdužena, morao sam da pomerim unapred vreme prolaska trgom, danas ću stati na ono mesto na koje pada senka, bez obzira na sve, ponavljao sam u sebi, ali uzalud, jer vreme je bilo oblačno, i kip je s nekakvom neobičnom ravnodušnošću spustio desnu ruku, morao sam da čekam puna dva dana, da bi tačno u dva sata ponovo granulo sunce, pa da se razjasne sličnosti, stao sam tamo, dakle, u istovetnoj pozituri, oko mene tumarali su zbunjeni golubovi, morao sam ponovo da se razočaram, jer je senka virila ispod mene, bila je i šira i duža, i kao da sam rub samome sebi, sivilo me je svuda ravnomerno prekrilo, poput plesni.
5.
Sofa je bile presvučena u osnovi jarko crvenim meblom, dezeniranim sa mnoštvom sićušnih crnih ptičica, ali me uprkos tome nije asocirala ni na šta erotično; stajala je u samom središtu mog detinjstva poput kakvog oltara, sve bitne stvari dešavale su se na njoj, različita doba dana su se primetno različito refelektovala na njenoj svilenkastoj površini, mogao sam iscrtati na njoj sunčani sat od istoka prema zapadu; na toj sofi sedeli su otac i mati onog popodneva, dakle ne moji roditelji, ni inače ih nikada nisam tako zvao, tada im to određenje, roditelji, pogotovu nije priličilo, jer na sofu su zasela dva teška kipa koji nisu ličili jedan na drugog, nisu govorili, mogao bih sa sigurnošću ustvrditi da su zaboravili i da dišu, izdužena lica su gledali u vodom prepuni bokal na stolu, gledajući kroz bokal kvačice na kuhinjskom ormanu su se uveličale, i ja sam često, sedeći na sofi, posmatrao kako se obrisi stvari izobličavaju kad pomerim glavu, ali njih dvoje nisu pomerali glave, nisam uspeo da skrenem njihov pogled na sebe, premda sam posle nekih pola sata namerno ispustio kašiku na pod, nisam znao ni to, hoću li toga dana ići u školu, a bilo je već tačno podne, u to vreme su me još svakodnevno ispraćali u školu, ako nisu, ostao bih kod kuće, išao sam u popodnevnu smenu, bilo je tačno podne, jer je podmukla zimska svetlost skoro okomito, oštro prodirala kroz prozor, malo je nedostajalo pa da uzdužno rascepi bokal na stolu, prenosio sam svoj pogled sa majke na oca, polako su izgovarali reči, kao da sada uče da govore, sklopio sam od njih, kako se i šta dogodilo, pošli su jutros u grad, na pola puta kola su se zanela, pala su u jarak, ili su se prevrnula?, možda samo meko kliznula?, nisam ništa pitao, uzeo sam torbu, neka samo misle da sam sâm otišao u školu, ali ne, nisam, izašao sam na cestu, zaputio se prema gradu, zbog klizavice nije bilo saobraćaja, na početku sam gazio u snegu do članaka, zatim do kolena, manji, zavejani grmovi izgledali su kao smetovi pod beskrajnim belim pokrivačem, teško sam napredovao, svetlost je iskričala na ledenicama koje su visile sa grana drveća ukraj puta, iza mojih leđa ponestajale su kuće, uskoro, kada bih se osvrnuo, više nisam ništa ni video osim uskih senki smrznutih bagremova i tragova mojih čizama na pored kolotečine koju su načinili automobili, zastao sam da se malo odorim, video sam ptice na udajenijim drvećima, to sam protumačio kao pouzdan znak, naime, da su ih one već pronašle, to mi je u udove ulilo novu snagu, pokušao sam čak i da potrčim, ali teški snežni pokrivač me je silno zadržavao, više me nije brinulo ni to što dišem kroz usta, omotao sam šal oko obraza, i onda sam ih ugledao, bila su tamo u jarku, video sam ih izdaleka, sunce je bolno sijalo, ali sam oči držao širom otvorene, i video sam, sve sam video, ali sam uzalud žurio, uzalud se lomatao, nisam blagovremeno stigao, video sam samo kako ih ptice podižu, video da su vrlo laka, i kako zimsko sunce iscrtava, visoko gore, njihove konture.
6.
Podigao sam poklopac, guma je na rubovima već bila suva, mrvljiva, nekada je očigledno zatvaranje bilo hermetičko, ništa nije moglo da uđe u utrobu mašine osim onoga što je bilo položeno na staklenu ploču, samo što sada spoljna svetlost prodire po iskrzanim rubovima, što remeti prvobitne funkcije mašine, kopije se redom izobličavaju; možda bi nakrivljena, izdužena ili razmazana slova donekle i bila podnošljiva, međutim, na kopijama sam zapazio i mnogo neprijatnije pojave: slagao sam listove jedne svoje novele, stranicu po stranicu, licem prema staklenoj površini, spuštajući na svaki list poklopac aparata na uobičajeni, propisani način, pritisnuvši ga odozdo i dlanom, u nadi da će se mašina bar donekle umiriti, i da neće onako bolno da jekne posle svake stranice, da se neće tako brzo pregrejati, ali moj trud se pokazao uzaludnim, nakon što je primila deseti list, počela je da se trese, da poskakuje, da se ponaša, ukratko, poput veš-mašine kada krene program za centrifugiranje, pri tom su i unutrašnji bljesci bili izrazitiji, jači nego obično, kao da su ispaljivali bliceve u kratkim, ali pravilnim vremenskim razmacima, kao da mašina nije htela naprosto samo da fotografiše, nego iz nekakve misteriozne osvete, i da me oslepi, imao sam još šest stranica, nikad i ne pišem ništa duže od petnaest-šesnaest stranica, i moje, i strepljenje mojih čitalaca je ograničeno, fotokopir-aparat je, na moje veliko olakšanje izbacio i poslednji list, seo sam da složim stranice i da još jednom pročitam rukopis, mrzim pravopisne greške, jedan časopis prestao sam da uzimam u ruke samo zbog toga što su reč predamnom u stanju da napišu samo spojeno, takve su mi stvari padale na um dok sam iščitavao kopiju, naime, nju sam hteo da stavim u koverat, šteta bi bila manja ako bi je pošta zagubila, stalno su me brinule stvari koje nisu toga bile vredne, zato sam i seo da pročitam kopiju, posle desete stranice nailazio sam na sve veći broj nepoznatih reči, pa i čitavih rečenica, i nehotice sam uskliknuo: pa ja ovo nisam napisao, sve sama opšta mesta, zbrkani padeži, u takvim prilikama već škrgućem zubima, tek potom sam obratio pažnju na pasuse, nisu imale nikakve veze sa započetom pričom, ljutito sam potražio originalne stranice sa kojih sam načinio kopije; bile su prazne.
7.
Posve sam slučajno dokučio stvar, zahvaljujući tome što hoću sve da sačuvam, zato i seckam i lepim neprestano, pune se spiralne sveske sa kartonskim listovima, i da ne bih razmazao lepak po stolu, ispod svežih isečaka moram da postavim neki drugi papir, bilo kakav, ono što mi dođe pod ruke; dakle, tako sam shvatio: ravnomerno sam razmazao lepak, ubacio isečak u mozaik namenjen večnosti, kada sam sa ne malim iznenađem primetio da je njegovo mesto ostalo na papiru koji sam koristio kao radnu površinu, gotovo isto kao što ostalo mesto tela spasitelja na platnu, ocrtavali su se obrisi odstranjenog komada, zaostale su tajanstvenu senke, poput kakvog znaka da se desilo nešto natprirodno; oko jednog svetog predmeta stvorila se aura, premda zapravo nije bila reč o tome, trebalo je samo malo bolje da osmotrim osnovni materijal: bio je to faks-papir, na njemu sam razmazao lepak, pa sam sad taj postupak ponovio, sada se već ljubopitljivo i svesno upuštajući u eksperiment: čim je prozirna, poput meda lepljiva masa kanula na papir i počela da vijuga, postepeno su se pod njom, od vlastite senke, izbelile linije, pa su nalikovale na vraćeni film nekakve prirodne pojave: najpre je nastala senka nečega, potom se ozarilo sunce da osvetli čitavu pojavu, u ovoj drami sve je zavisilo od slučaja; lepak je ostavio linije na faks-papiru, kao da se dah jednog udisaja otelotvorio na mrazu: linije su pustile kučinaste žilice, poput konopaca kojima su barke privezane u maglom pokrivenoj luci; i njihove osobine su postale slične: pod uticajem sunčevih zraka ponovo su se pretvorile u sebe, posle nedelju dana sasušeni crteži nisu bili više vidljivi, sa faks-papira su iščezle senke linija, ali nisam mogao dozvoliti da stvar ostane na tome, večnost neprestano radi protiv mene, zato sam sa rolne otkinuo parče faks-papira približne dužine stola, i isprobao, šta možemo da učinimo nas dvojica: lepak i ja, na koji način curi sa visine od nekoliko santimetara i na koji sa visine plafona, pod kojim uglom se menjaju talasi njegovog razlivanja, kako je moguće uticati na sužavanje traga i, uopšte, na uobličavanje bilo kakve slike, jer bio sam mišljenja da i ovo može da bude moje, kao deo teksta, jer i lepak curi samo onako kako to diktira moja ruka, kao što se i mastilo iz penkale sliva preko vrha pera, biće to moj rukopis, jedinstven, neponovljiv, zato ću i da ga ovekovečim, osušiću ga fenom za kosu, pre nego što se sunce ozari, preslikaću ga, da ostane na površini jednog postojanijeg materijala, i sad ću ga zalepiti ovde, ispod teksta:
8.
Biće sve prepoznatljivo: slova dospevaju na papir da bi rečima ostali tragovi, sve uloge se pišu zbog toga da im ostane trag na sceni, a hemikalije isvrtavaju ljudsko lice na papir, rampa na rubu scene baca dugu senku po daskama, sve vidi, poput jedinog božijeg oka u ravnostranom trouglu, i onaj ko se osvrne oko sebe, iz sećanja priziva sebe: sedeo sam baš tamo, u ne znam kojem redu u gledalištu, svojim sam očima video ovu scenu, mogao bih da se zakunem, moglo se desiti samo ono čega se mogu prisetiti, ali u istom trenutku mi sine: da li sam doista baš to video?, budući da je sočivo fotografa drugačije, iz nepoznatog ugla vreba glumce, oni i ne znaju, kada će uslediti ekspozicija; slike pobuđuju iluziju da je i gledalac video isto to iz ne znam kojeg reda, mada je fotografija drugačija: tragom jednog žustrog pokreta ostaće na njoj bela linija, te izložena u jednoj prometnoj ulici poziva na predstavu, kad god prođem ispred žute zgrade, ukazuje na mogućnost, nikad istu; onaj ko ima aparat u ruci, ovekovečuje pokret na malom prostoru koji se, međutim, od predstave do predstave menja, preobražava, sada ipak izgleda kao da se na staklu poigrava dah jednog dubokog udisaja, odjednom se izbeljuju lica iz kutije, uvećanja su sasvim nova, i kada pogledom pređemo preko njih, vršnjaci su sadašnjosti, kao u kakvom stripu; postoje i povratni junaci, ali sada oni ne "igraju", pod drugačijim uglom se od njih odbija svetlost koja potiskuje u zaborav, smeće s uma da smo neprestano u jednoj te istoj crnoj kutiji u čiju nutrinu možemo zaviriti samo s jedne strane, samo s nepostojeće treće strane, i taj unutrašnji svet treba neprestano predstaviti kao drugačiji, dupke ga napuniti novim doživljajima, o tome govori nezavršena priča, kojoj se sa svakom premijerom pridružuju nove kade za razvijanje slika i novi foto-osetljivi papiri; i dok se posve sveži kupaju u prečiščivaču, maestro ih razgleda, odlučuje šta će da sačuva, dok mi vidimo već samo to, da na kraju počinje da pada kiša, i da odjednom sve počinje da miriše na dalije, o tome govore slike s pozornice, nakon što se sutradan, na suncu, osuše.
9.
Nastavljujući uzbrdo, šuma se razdvojila, s jedne strane su gromade crvenkastih stena sapeli žičanim mrežama, dok su ukraj puta s druge strane ležale gomile kamenja i stvrdnutog blata, odavde se pružao pogled na daleku izmaglicu; jednim pokretom prekrio sam tišinu među stablima novom zelenom bojom, krošnje su poprimile smeđe nijanse, iz toga će nastati bela i crna zrnca, a onda sam ponovo pogledao, hoće li se u sredini kruga pojaviti plesači koje sam iščekivao upornošću lovokradice; valjak je legao u moj dlan, poput čelika puške, oprezno sam podigao aparat u visinu očiju, obrisao sočivo jelenskom kožom, možda me baš ova laka, jutarnja isparenja sprečavaju da uočim detalje, film se škripavo namotavao, nije podnosio nametnuti tempo, u plesu je sadržan život sâm, nisam smeo da priđem bliže, primetiće kod mene aparat, sa kaišem, i predubeđenja će pokvariti pokret, jer niko ne sme da vidi, kako se pokreti preobražavaju u ples; onome ko se protivi tome da budu ovekovečeni okom kamere, nije po volji pitanje: zbog čega ne bi mogao bilo ko da uroni u šećerni prah, koža bi poprimila onu vrstu nežnosti koju poseduju stari kameni kipovi; ali oni koji umišljaju da su nevidljivi, ne skrivaju se, ne beže od mene zbog toga jer ne žele da im se lice promoli u kadici sa razvijačem, na površinskom sloju foto-osetljivog papira hemikalija oslobađa njihove pokrete, nego zato što su im oči osetljive na crvenu svetlost; i kad napuste zaklon drveća, deluju neverovatno mršavo, kao da i nisu šumska bića, kao da su im prirodna staništa staklene vitrine, gde su poređani baš zbog toga da bi ostali nepovređeni, međutim, sada kao da negodujući govore: ne, nismo tako krhki, umemo da se odbranimo od uljeza, oteraćemo one koji budu nabasali na nas, pokazaćemo, da baš i nismo tako bespomoćni; ja sam fotograf, širim ruke, objašnjavam da sam nameravao da načinim nekoliko tužnih snimaka; i iskrene, dakako, jer ples u najvećoj meri odaje svakog, a tužnijeg plesa od ovoga u životu nisam video, sve je samo slučajnost, kao što je uostalom slučajnost sve što dospeva na film, bilo da je reč o ovim posečenim i na gomile uredno složenim stablima ili o anđelima tamo gore, hoćete li da vidite moje ruke?, zar nemate baš ništa da kažete?, nema duše u aparatu, izađite, neću da poričem!, ovde ima samo drveća, ovo je samo jedna šuma, svakome se može desiti da jednom bude nasamaren.
10.
Dugo i uporno zvoni, neko na mestu mojih usta duboko udahne, takođe traži nekoga, ali nema linije, upućeni smo jedan na drugog u ovom privremenom prostoru, i dok čekamo, zamišljamo ono drugo mesto, tamo gde nismo, samo čujemo da je ta druga soba prostranija i više osunčana, jer tiho kucnuvši kristalna vaza dodirne mermer, kapljica vode skotrlja se s ruba porecelanske šolje, štropot kockica leda u čašama za viski, u krletki cvrkuću egzotične ptice, staklene zidove terarijuma grebackaju kameleoni, nijedan od nas dvojice pri tome ne diše, ne znam dokle bismo ovako izdržali pod vodom, iznad nas bi bešumno kružili morski psi, nad bezdanom bi tiho vejao sneg, i u ovom privremenom prostoru pored nas bi, plesnim koracima, promaklo jedno stablo, prepoznao bih ga po korenju i granama, na šumskoj stazi ne bih nikoga sreo, na suvo, smeđe lišće hrastova belo bi se nataložio januar, ne bih imao za koga da na prstu okrenem prsten, pečatnjak sa udvojeno ugraviranom linijom i monogramom FK, da nikakve čini ne mogu da mu naškode, sa srebrnih ruku zaboravljenog godišnjeg doba vise ledenice, mraz je još prozračan, dosegnuti šuštavu košulju mraza na samom rubu provalije, mogao bih još da spustim slušalicu, pre nego što bi među čituljama naišao na njegovo ime, pre nego što bi se pojavio u snu, pre nego što bi sa njim popunili obrazac, po kojoj ceni i kako, pre nego što bi se snašao pred geografskom kartom, kao u nekakvom koordinatnom sistemu, jedan smer označen je slovima, drugi brojevima, i pre nego što bi ga pozvali da kaže jedno ime, potom bi rekao neko drugo, koje još uvek nije njegovo, zatim bi ponovo otišao, da ga pronađe, opet na ono isto mesto, tamo gde su zajedno zalutali, jer drugi put već valjda to ne bi bilo moguće, tako bi se oprostio od njega, pomislio bi da je u zemlju propao, jedino ne bi znao zašto i kako, možda namerno, ali možda i slučajno, leži negde bez svesti, možda bi uskoro sve i zaboravio; mogao bi i da se raspita, pa bi strahovao da bi mu neko mogao reći u oči: reč je o nesporazumu, jer onaj koga traži možda nikad nije ni postojao, bar ne na ovom broju, nema ni ulicu, ni broj, razgovor se ne može nastaviti.
11.
Ne može se nastaviti, jer ponovo dolaze dvadeset i četiri časa, i napuniće se jedna mesečarska godina, pokret ostaje nedovršen, kao na foto-finišu: iz jedne poprečne ulice kulja dim, još se razaznavaju leđa odlazećih, a mi smo već prošlost, mi, koji se na njih osvrću; zima je došla tako naglo, da listovi nisu stigli ni da opadne sa grana, krošnje je prekrio sneg, njihova žuta boja se probijala kroz pahuljice, lišće je na trotoarima ugaženo u lapavicu, takva je uobličljivost nostalgije, odšetati ispod drvoreda do CD kluba i pozajmiti Welcome To My Nightmare Alice Cooper, u numere su se u međuvrmenu nastanili neki novi zvuci, zveket metalnih sitnica i brundavi basovi, čitav niz do sada neprimećenih šumova koji su se, ako ih je i bilo, brzo pohabali sa nekvalitetnih najlona i rđavo presovanih ploča, stihovi su iskočili iz do krajnosti izgrebanih brazda, u sećanju je ostalo sačuvano ponešto samo iz tadašnje oduševljenosti, iz zlatnog doba koje je bilo, istovremeno, u znaku sci-fija, usmerenog ka budućnosti, ali i u znaku istorije okrenute prošlosti, na poslednjoj ploči i ne čuje se ništa osim jedne, staklenim glasovima praćene, jektave melodije, nalik na nekakvo cviljenje, ako bi trebalo zgusnuti prošlost u tri minuta, onda bi se pred sumrak oglasila numera Years Ago, karneval koji prolazi gegajućim, mlitavim koracima, medvedi i slonovi, rasplakani klovnovi, artisti sa bakljama: all my friends went home, years ago, all my toys are broken and so am I inside mom, the carneval has closed – pisali su Cooper i Wagner, black widow je polako, korak po korak, prešla preko bele table u potrazi, valjda, za Eldoradom, ili za zlatom koje se krije ispod površine, jer sve što iole nešto vredi, ostalo je skriveno, i to je svemu pridavalo neku mističnu notu, time što se obraćala ljudima, svakom čoveku ponaosob, ne zajedno, bez namere, dakle, da ih tretira poput kakvog stada, i zahvaljujući upravo tome je postala čuvana, mažena i pažena, krhka tradicija, kao svaka dobra muzika, uostalom, koja ostaje strogo privatna stvar svakog slušaoca, ovaj sjaj je pothranjivao svagdašnji neoizam, uzdizanje individualiteta, jer su samo neponovljivost, nezamenljivost vodile napred, ili bilo kuda, jer obraćanje svima bilo je identično sa ni-sebi-obraćanjem, i dvadeset i četiri časa su jedna ovakva neoistička intimna sfera, magija onog trenutka koji ne postoji, kada godine poprime takva svojstva da se mogu označavati brojevima, pa su samo zaloge konsenzusa, premda u tom trenutku ipak povlače svakog, nekad i silom, u taj drugi prostor, tamo gde večno sija zlato i veje sneg, i pri tom se čuju najbolje muzike, taj trenutak pošteno ni da započne, i već mu je kraj.
12.
Kraj će da usledi u onom trenutku, kada se u mračnoj sali jedna za drugom oglase, jer pre će se odati glasom, tek potom sjajem, pucketaju dugo na stropu, kao da staklo nije namenjeno tome da se razbije, nego da među svojim zidovima drži zatvoreno ono što je u njega stešnjeno; u sali, levo i desno, nizovi kreveta, čaršavi su na njima netaknuti, kao da nikad na njima niko nije ležao, plesan neona pada na dahom smrti prekrivena platna; formulari istorije bolesti, pričvršćeni na aluminijumske tablice okačene o rešetkasta uznožja kreveta čekaju da po njima krenu temperaturne krivulje, ako je ikako moguće, uvis ustremljene, crvena linija munje krivudala bi najradije kao da ne zna ni za kakve nadređene planove kojima su precizno predviđeni putevi u strogoj rešetki koordinatnog sistema, kao da se uzda u svoju neograničenu slobodu, kao da ne poznaje zakonomernosti koje regulišu njene ispade, vezana za zdepaste pilone, pomišlja da odleti daleko, da se ustremi u beskraj, kao da u svojoj računici previđa postepeno odumiranje amplitude, kao da zaboravlja dužinu konopca, kao da hoće da se oslobodi svoje, i fizičkim obrascima predočene tamnice, pa zato samo dreždi, kao po kazni, između oscilacija, ispunjava svoje beskrajno vreme, kao što temperatura pada i raste u staklenoj cevčici, ili se živa srebrnkasto širi, ustramljuje se uvis, mahnito mašući repom samosvesti jednog metala, kao što uzapćena zver hoda mrgodno dole-gore među rešetkama kaveza, posve sigurna da će jednom da se probije iz svoje tamnice, kao da se nije našla u slepoj ulici, kao da je jača od stakla.
13.
Kao da je voda jača od metala, mrlje su znak utanjenosti, ekspanzivni čirevi mazgotina, na ovim mestima će najpre nastati rupe, kišne kapi kljucaju limeni sims, dobuju u troglasnom ritmu, jer se od toliko elemenata sastoji prozorski ispust, poetski ritam se preobražava u priču, uverava da silueta nije oštra, vać naprotiv, da su obrisi nejasni, da je sve neočekivano, opažam osvetljenje i tamo gde se na osnovu pravolinijskog prostiranja svetlosti to ne bi očekivalo: isključujem aparat i, suženu po sredini u jednu tačku, vidim poslednju sliku, onu koja je upravo nestala sa ekrana, pojava je slična zaostaloj slici ubice, njegove crte moguće je ekstrahovati sa mrežnjače ubijenog, naglo ugašena svest fiksira poslednju viđenu sliku, i tu sliku čuva, kao dokaz zločina koji sud priznaje, međutim, samo ako je žrtva, recimo, zadavljena ili u srce ubodena, u ponekim slučajevima može da se pojavi čak i zluradi osmeh ubice, u pozitivu, na foto-osetljivom sloju, ali šta se dešava ako je zločinac ustrelio žrtvu sa leđa, u tom slučaju na mrežnjači bismo mogli da ugledamo jedan prozor, kroz koji je nesrećnik u tom trenutku namervao da pogleda, jer je voleo da sanjari uz blagi štropot kiše, čije kapi na limenom simsu dobuju u troglasnom ritmu, ne sumnjajući ni u šta, a na to zaista nije pomišljao, koji će trenutak njegovo čulo vida fiksirati kao poslednji; prizor savijanja, gibanja svetlosti ponovo pada u oči: ravnomerno se prostire, poput nebeskog svoda, ne spušta se, da održi svoju težinu, nego ispušta, kao snežni oblak vejavicu; ne prilazi dalje, samo se klati bezglasno u mestu, kao da ovom tišinom kazuje, da je naročito glumcima poznato ovo osećanje, ona prijatna svest, da su besprekorno odigrali svoju ulogu, odnosno, posve precizno rečeno, da su njihovi pokreti bili saobrazni pokretima idealnog lika koji su oni otelotvorili, da su na neki način stupili u jednu projektovanu sudbinu, i vlastitim srcem udahnuli u nju život, damar, tako je to i sa padavinom koja nastoji da bez ostatka obavi svoju predodređenu misiju: moj pogled traga za odgovarajućim uglom, da pokuša razdvojiti sneg od kiše, kako simultano padaju, i očna jabučica postaje dupke puna, poput haosa, voda pravolinijski stremi dole, a sneg se ustručava da se prepusti ovom strmom padu, još neko vreme bi se zadržao, njgova težina bi uz to i dopustila malo lelujanje... iznenada se izdvojila, međutim, jedna džinovska pahulja, možda ja baš ona to poslednje što je nepodozriva žrtva poslednje videla?, pokrivena ledenim krljuštima, pa stoga vlažnjikava i sjajna, kao što i ptičje noge čuvaju uspomenu na srodstvo po rasi sa gmizavcima, upravo ta vrsta srodstvo učinila je pohaulju ogromnom, kako je lebdela ispred prozora sa svojom uvećanom kristalnom strukturom; vratila se, da pronađe mene.
14.
Vratili smo se na asfaltni put koji je vijugao po davno isušenom močvarnom tlu, u blagoj noći sa obe strane promicale su lelujave konture trske i šaša, napredovali smo na dolmi sa spuštenim prozorima, Doorsi su sa kasete u stereu urlali da "na putu nas čeka ubica, njegov mozak se, kao žaba, trza"; ne znam da li su ti stihovi skrenuli našu pažnju na ove stvorove, ne veće od stisnute pesnice; u njihovim krupnim, izbuljenim očima fosforno zelenkasto se reflektovala svetlost automobilskih farova, mirno su sedele ukraj puta, kao da su nas čekale, nisu se razbežale ni kada smo izašavši iz kola i zalupili za sobom vrata, kada sam se sagnuo, kao da su mu tresnuli u lice šaku močvarnog smrada, i kada sam ih uzeo na dlan, naduvale su svoja hladno vlažnjikava tela, ispuštale su iz duboka započete, i u tanušan vrisak zakovrnute glasove uzbune i straha, izvernute na leđa, mlatarale su nogama, igra senki njihovih neočekivanih pokreta oponašala je šišmiše, svetlost je bila njihova klopka, naprosto su se ukočile u tamnici zaslepljenosti, kao da nisu čule ni bat naših koraka, mada je šljunak škripuckao pod gumenim đonovima naših cipela, fina kožica ispod brade mahnito se pomerala dole-gore, uprno su gutale snažnu, u njih uperenu svetlost, njihova senka se neverovatno izdužila na asfaltu, kao da sam se našao u zemlji džinova, među krupnim, do visokog sjaja jednako uglačanim kipovima, okrenutim prema izlazećem suncu, zraci ih omađijaju usred noći, to ih i čini žrtvama, jer izvor svetlosti može i da zađe pred njima na rubu horizonta, i da podmuklo svetli i dalje, u takvim prilikama prate ih sve do dna neke rupe, gde ih treba samo pokupiti, pa im vešto svuku kožu sa zadnjih nogu, poput pantalon, udovi se još jednom zgrče, kao pred skok, i kada ih posole, mišići se napnu i ožive, pred šerpenjom sa vrelom masnoćom čitava zdela se pretvara u jedno prestravljeno, protestno, refeleksno praćakanje.
15.
Pokreti oživljavaju slike u ogledalu, u svetlu svega onoga što se od tada desilo, sada je već izvesno, da nisam sanjao, ali tada, toga dana sam još verovao, da haluciniram, jer sam doduše znao da se šišmiši orijentišu pomoću odjeka zvuka, ali pojma nisam imao da se čovek u prostoru može razaznati i pomoću odraza svetlosti, pod uslovom da dotični razume signale, jer nije jednostavno reč o tome, da oko, ako lampa na uobičajeni način osvetli prostor, posreduje prizor u svest, i da u mraku jedino šišmiši mogu da letuckaju po miloj volji, već sam morao da shvatim pravilo da ogledala, ako odražavaju jedno drugo, pred posmatračem otvaraju naizgled beskrajni put; toga dana sam odlučio da se neću samo diviti hodniku oživljenim u ogledalima, nego da ću i poći njime, i ako budem imao smelosti, najpre ću temeljno da se osvrnem oko sebe, da li se u mom vidokrugu nalazi bilo ko osim mene, jer mogao bih da sretnem i druge, koji su na sličan poželeli da uđu u taj lavirint, jedino možda nisu imali dovoljno hrabrosti da pođu dalje, već su se zaustavili kod šestog ili šezdesetog odraza, poput kipova, a onda su izgubili samopouzdanje, vreme je prošlo, hteli bi da se vrate, upravo o tome nisam ništa znao, šta će biti ako se horizont suzi u jednu jedinu tačku, jer se hodnik, to se lepo vidi, sužava još pre beskraja, samo pri polasku se čini kao da je hodnik do kraja prohodan, možda trčećim korakom, da bi čovek što pre mpgao da pređe u navodno drugu dimenziju, jer gde bi inače mogao da dospe; računa da bi ovim hodnikom mogao tek tako da se prošeta, ali se vara, i te kako se vara, jer zaboravlja jedan od najvažnijih činilaca, kao kada bismo, recimo, iz fizičko-kinetičkih proračuna izostavili faktor trenja, u ovom slučaju sve bi klizilo do beskraja, predmeti bi poispadali iz ruku, isto tako ne bismo smeli gubiti iz vida habanje u ogledalima odražavanih slika, saobrazno stepenu multiplikovanosti odraza, one gubie na svojoj oštrini, što znači da će i put biti sve neizvesniji, postaće nalik na maglovitu ulicu, kojim se doduše može poći, čovek i polazi u uverenju da će taj put prevaliti isto tako hitro i veselo kao da mu šetnja pričinjava zadovoljstvo, a potom, kako nad njim vreme prolazi, put mu je sve manje podnošljiv, onaj isti prizor, koji je još nedavno obećavao uzbuđenja, postaje sve više depresivan, a put odražava samo uspomene, udarci postaju sve jači, grublji, na kraju se ogledala razbijaju u paramparčad.
16.
Debelo uokvirena vest u novinama, nesvakadišnja porodična tragedija potresla je žitelje Bačke Tolope; Jožef Petraš je u podrumu svoje kuće u Omladinskoj ulici, spremio je drva za ogrev pred nastupajuću zimu, bilo je i dosta borovine koja je, u vidu još vlažnih cepanica, složena u skoro hermetički zatvorenu prostoriju, gde su se potom razvili otrovni gasovi; domaćin je, ne sumnjajući ni u šta, sišao u podrum, i od jakih isparenja namah izgubio svest; nakon izvesnog vremena njegova supruga Ljiljana, pomislivši da će njen muž popiti sadržaj cele boce po koju je sišao, i da će se vratiti sa izgovorom da je nije ni našao, optuživši usput ukućane da su je od njega sakrili, premda bi odmah osetili po dahu ako je pio, bila je već postavila sto, razmestila i pribor za jelo, spustila kutlaču u vrelu masu, među štrčeće kosti dimljenih rebara, te izgubivši strpljenje, pošla za mužem; njihov sin, Vladimir, neutoljivom glađu jednog šesnaestogodišnjaka pojeo je topli, u paradajzu kuvani kupus, obrisao usta kariranom salvetom, isključio televizor, njegov pogled je još neko vreme lutao između dva čista, netaknuta tanjira, nije čuo ništa sumnjivo; u ranu zoru, jednome od suseda, u odlasku na posao, dok je prolazio ispred njihove kuće, pogled je privukao podrumski prozor, jaka svetlost, poput pozorišnog refelektora, obasjavala je dole tri tela kako, hvatajući se za odeću, očajnički potežu, vuku, cimaju jedno drugog napolje; leže ukočeno, onako kako su pali na zemlju, sa maskom neverice na licu, da je ovde reč o nekom glupom nesporazumu, bili su nalik na žive pompejske kipove kako, sa napregnutim mišićima, nastoje da izvuku dete iz bujice vrele lave, mlečna svetlost svitanja utvrđuje njihove konture.
17.
Širim ruke, potom može da usledi pad, u najgorem slučaju, kazaće da je otišao na nepoznato mesto, ne znam; kada sam stigao na sredinu trga, nisam ništa pitao, uzeo sam torbu, neka samo misle da ću otići, podigao sam poklopac, ovaj unutrašnji svet treba neprestano drugačije prikazivati, večnost neprestano radi protiv mene, osetio sam taj opori miris, kada sam prolazio grobljem, ovuda je najbliže, upućeni smo jedni na druge u privremenom prostoru, u sećanju je ostalo sačuvano ponešto samo iz tadašnje oduševljenosti, ispunjava svoje beskrajno vreme, moj pogled traži odgovarajući ugao, kao da su mi tresnuli u lice punu šaku močvarnog smrada, čovek i polazi u uverenju da će taj put prevaliti isto tako hitro i veselo, kao da mu šetnja pričinjava zadovoljstvo, dah neprimetno gubi snagu, da je ovde reč o nekom glupom nesporazumu, jer publika se nije okupila ispred platna, stolice stoje prazne na trotoaru, prevrću se na vetru, nikoga ne zanima, kako se životinje međusobno proganjaju, kako zec beži ispred lisice, bekstva sustižu jedno drugo, ruka uobličava životinju i čoveka, karaktere i osećanja, a potom bi gledaoci ispred platna morali da se prevrću od smeha, uzalud bih izveo igrokaz o sedmorici patuljaka, srdito izlazim ipred platna razapetog između dva kandelabra, širim ruke, sada mi je već sve jasno, kontra-svetlo stiže sa suprotne strane, zato i ne mogu ništa da vidim od predstave, nije bilo za šta ni da se okupimo, sednem na jednu stolicu, zatvaram torbu, neka senke ostanu u njoj, radije ću ja da gledam kako preda mnom promiču prolaznici, razapeto platno je samo moje, za mene igra danas posle podne čitav grad, posmatram fotografa kako prolazi sa stativima na ramenu, pokunjenog nosa, uzalud je sve do sada obilazio šumu, u nadi da će naići na nešto nevidljivo, kaskader je danas nadmen, kao da mu je uspeo skok sa mosta, kratkovidi čovek drži štap u blago ispruženoj ruci, oko njega golubovi čas bliže, čas dalje klepeću crnim krilima, sve je kao u kakvom crtanom filmu, roditelji vode malo dete za ruku, vidi se da nerado ide sa njima, hoće da se oslobodi, potom na platnu ugledam siluetu srditog čoveka koji iz torbe pod miškom deli letke, ali kao da ni sam ne veruje u to što obzanjuje, razbacuje vlastito delo, sve će to završiti u smeću, isto kao i sa zidova scepani pozorišni plakati ili lepkom išarani faks-papiri, ne moram ni da vidim njegovo lice, i prema njegovoj senci se vidi da je nadobudni domorodac ili stranac koji će da ode, jer ako sada dolazi, korača ulicom kao da se probija kroz oluju, morao bi neprestano da pobeđuje vetrove, premda je kod kuće on bio kralj, sada vraća omiljeni CD u klub, gde će ga za pultom pretvorno saučesnički upitati: zar svakog meseca isto?, prolaze dvojica transportnih radnika sa rešetkastim krevetom, vidi se čak i dim iz cigareta koji im vise iz uglova usana, po hodu im se vidi da su maločas sručili niz grlo po četiri polića meke rakije, krevet samrtnika na taj način postaje lakši, bar za nošenje, neodoljivo liči na klopku, nose ga jer se negde iznenada ukazala potreba za njim, najteže bolesnike smeštaju među ovakve rešetke, posle njih ispred platna se pomalja momak duge, razbarušene kose, bosonog, u rukama grčevito steže cipele, nedavno je napunio dvadeset i prvu, simptomi su nedvosmisleni, mora da je reč o lutajućem pesniku koji se zapravo zove György Görgey, zatim nailaze još troje, čitava porodica, samo će im sudbina biti zajednička četrdeset i pet godina kasnije, još ne znaju da je nevidljivo ono što ih povezuje, dokrajčila su ih bezmirisna isparenja tihe fermentacije, nije bilo spasa, sličnosti poređane jedna pored druge, u vezi sa tim se kaže: "skup rezultata kliničkih osmatranja više pacijenata obolelih od iste bolesti; opis istorije bolesti"; sedeo sam na stolici, i posmatrao igru senki, pokušao da pogodim, ko je sve prošao ispred platna, na kraju se pojavilo jedno uniformisano lice, naglo se zaustavilo, mašilo se džepa, na sredini je bljesnuo vrh noža, jednim žustrim pokretom je raseklo razapato platno, izgledalo je kao kada se pozorišne zavese raskrile, na rampi je stajao policajac u glavnoj ulozi, iza njega monotoni hod prolaznika, kao statista, sa cegerima, korpama, školskim torbama.